petak, 23.10.2009.
Kristali moje snene duše i oproštaj sa Dinajom.....
"...Postoji netko u očima tvojim
netko nevidljiv očima mojim,
sokol moga vida
što tami odoru skida,
srcem svojim
moje srce hrani,
ljubavlju svojom,
ljubav moju brani......"
Missing
Ljubav
Zbog tebe, u rascvjetanim vrtovima čeznem za
mirisima proljeća.
Zaboravio sam tvoje lice, ne sjećam se više tvojih ruku;
kako su se tvoje usne našle na mojima?
Zbog tebe, volim bijele uspavane kipove po parkovima;
bijele kipove bez glasa i bez vida.
Zaboravio sam tvoj glas, tvoj sretan smijeh;
zaboravio sam tvoje oči.
Poput cvijeta sa svojim mirisom, ja u sebi nosim
maglovito sjećanje na tebe. Živim sa boli poput rane;
dotakneš li me samo, smrtno
ćeš me povrijediti.
Tvoja milovanja me obavijaju, poput bršljana na
sjetnim zidovima.
Zaboravio sam tvoju ljubav, još uvijek išćem odraz
tvog lika u svakom oknu.
Zbog tebe, teški mirisi ljeta nanose mi bol; zbog
tebe, opet tražim oko sebe proročanske znakove
nenadanih želja: padajuće
zvijezde, komete.
Pablo Neruda
Ova Nerudina pjesma me jutros rastužuje više nego prije.
Umjesto padajućih zvijezda jednom sam promatrala kako se sunce igra sa kristalom. Pri treptajima oka je kristal mijenjao oblike, a uvijek je bio isti. Osjetih srcem ljepotu te igre svjetlosti i sjene i spoznah da se zrcaljanje te ljepote događa u meni.
Kristali su uvijek bili tu, puno, puno prije nas su bili prisutni na našoj planeti, sudjelujući u nastajanju ljepote. Izrastali iz kosmičke ljubavi oni su odašiljali u svijet svoju ljubav i pretvarali je u svijetlost ljubavi.
Jednoga dana kristali moje duše zaplesaše sa svjetlosnim zrakama unutarnjeg sunca. To je uistinu ljubav pomislih i poželjeh postati kristal i promijeniti svijet, ljubavlju zaraziti ljudska srca sveta, pripremiti ih na zvjezdani let, da nikada ne osjete ljudskih zločestoća splet.
A onda spoznah da smo genomom naslijeđa žigosani, da svatko u duši nosi znak svojega rođenja, da iz njega izrasta karaktera slika. Vjerujem da se u dubini svakoga srca krije taj kristalni znamen, trepteća, goruća, blješteća ljepota.
Pri susretu s blogosferom osjetih da srce ljudsko u srcu ljudskome mislima nježnim otaplja led, briše suze tuge, zalječuje bol, ubija samoću i uzdiže snagu za sljedeće boli.
Sjenke duša vaših sjenci duše moje dragulje svoje mojim draguljima učiniše, iskricama sreće sve nesreće ugušiše, srce srcem srcu mome ljepotu pokloniše.
Sve grubosti i laži se igubiše na ovoj svjetlećoj virtualnoj stazi. Jutros u očima mojim zrcali se sjeta. U pogledu mom ogledaju se života draži, u ljubavi vječnoj nestaju sve provalije svijeta.
Duša svijeta grli duše naše, nosi ih u beskraj ljepote, svijetlosnim zagrljajem tamu gasi, ubija mržnje, rasplinjuje tuge.
Kristali se množe, blješti nebo naše i energijom ljepote, kristalne suze na puteve duše naše lije i mi sretni spoznajemo vrijeme i osjećamo da kristali žive i da su uvijek isti i da nikada nisu ono što su bili prije.
Dragi moji blogoprijatelji, ovo je oproštaj sa vama i Dinajom, oproštaj sa ovim čudesnim svijetom, oproštaj sa jednim predivnim dijelom života u kojem ste mi bili potpora i snaga, lječili ste rane, gasili vatre boli i strahova. Sa osmijehom u suznom oku se zahvaljujem za sve lijepe riječi, za sudjelovanje u mojoj tuzi cijele prošle godine.
Pjesnik je danas u bolnici, sutra će biti operiran, prekosutra ću znati kakva će biti dolazeća zima. Ako bude ponovo hladna i oštra kao prošla moram ostati jaka, moram u treptajima srca pronalaziti hranu da bih izdržala u ledenom dvorcu koji je oko mene izgradila sniježna kraljica, zla vila koja još nije otkrila onaj čudesni znamen u dubini svog zaleđenog srca.
Svojim ledenim šapatom je ubila Dinaju u meni, ubila je Dinaju u virtualanom svijetu, ubila je biće koje je mjesecima bilo odmor za umorna srca.
Moje srce je danas umorno od tuge, umorno od bola, umorno od neprospavane noći, ali kristal moje snene duše iskri čudesnim svijetlom nadanja i budi u meni usnulu boginju lova, Dianu, onu ženu koja se zrcalila u očima boje sna, ratnicu svijetlosti koja nikada ne odustaje od borbe sa utvarama.
Hvala vam na razumjevanju, hvala na komentarima, hvala na brizi.
U ovom trenutku nisam u stanju lutati vašim svijetovima i svakom posebno ostaviti trag, ali u srcu osjećam toplinu koju ste mi vi svojim tragom poklonili.
Javit ću se jednoga dana i vi ćete znati da sam to ja, jer bit ću opet ja neopteraćena zagrljajem snježne kraljice, zle vile ovoga sudbonosnog trenutka.
- 08:08 -
Komentari (102) - Isprintaj - #
srijeda, 07.10.2009.
Na vratima pakla, postoji netko.....
Stojim na granici između biti i ne biti, između jučer i sutra, stojim i ne osjećam trenutak. Odmor za umorna srca traži odmor za svoje umorno srce.
Bez slike i tona, tužno se prisjećam vremena kada sam osjetila da postoji "netko" u očima boje sna, "netko" mojim očima nevidljiv. Mislila sam da je to anđeo čuvar, a onda iznenada osjetih treptaje srca i spoznah da je to LJUBAV.
Sada se bez slike i tona, bez mirisa i okusa, umorna od boli koja proždire trenutak, prisjetih drevne pjesme kojom pozdravih LJUBAV, taj čudesni osjećaj koji san u život pretvara. Na vratima pakla stoji, mojim očima nevidljiva ali srcu osjetljiva, i šapuće drevno napisani stih.
Postoji netko u očima tvojim,
netko nevidljiv očima mojim.
Netko lepršav i zlatan, od ljepote satkan
čuvar mojih snova, moga života sjena
srca moga sjeta, tvojom srećom protkan.
Straža tvojih misli,
tužne misli poput pčela roji,
Vitez osjećaja mojih
sretne osjećaje kao leptirće broji,
na vratima srca nevidljiv stoji
i šapuće o sreći
o onome što osjećati nisam smijela
ili možda samo nisam htjela.
Postoji netko u očima tvojim
netko nevidljiv očima mojim
sokol moga vida
što tami odoru skida
srcem svojim
moje srce hrani,
ljubavlju svojom,
ljubav moju brani.
Da, postoji netko u snovima davnim
netko u očima tvojim
netko nevidljiv očima mojim,
onaj mali šareni patuljak,
čudesni svijetlosni vrtuljak,
čarobnjak života sneni,
vrtlar božanskoga vrta,
taj zaneseni sretni vruljak.
Postoji netko u očima tvojim
netko nevidljiv očima mojim
netko neznan, a znan
što ljubav dahom svojim
tebe u meni, mene u tebi
u život od snova tkan
u potok što srećom žubori
u ljepotu svakog trenutka tvori.
Postoji netko u očima tvojim
netko nevidljiv očima mojim
netko neznan, a znan
nevidljiv, a kristalno jasan
srcu nečuno glasan.
Da, postoji netko u očima tvojim,
netko nevidljiv očima mojim
Lubavlju osjetljiv,
srcem vidljiv,
dušom spoznatljiv.
i ja šapućem tebi u sebi i meni u tebi
LJUBAVI hvala za sreću i san.
Stojim na vratima pakla, bolest, meni najdražih, proždire trenutak, sakrivam suze u njedrima ljubavi dok srce, umorno od boli, treperi tugom.
Osluškujem žubor rijeke vremena, osluškujem treptaje srca, čujem romore ljubavi u dubini svoga postojanja i znam da nisam uzaludno živjela.
Žubor življenog života, romor ljubavi ne dolazi iz nebeskih visina, on izvire iz vrela duše. Da ljubavi moja, žubor te čudesne rijeke se krije u nama samima.
Dajmo, ljubavi moja, LJUBAVI još jednu šansu, dozvolimo joj da zatvori vrata pakla, da prospe zvjezdanu prašinu na puteve našega života!
- 07:10 -
Komentari (37) - Isprintaj - #
srijeda, 30.09.2009.
Na vratima pakla....
Uvijek kada promatram ovu sliku Vladimir- a Kusha i utapljam se u nježnim tonovima ove predivne muzike u glavi mi se javljaju slike iz vremena oluje ruža, iz onog drevnog vremena kada sam pokušavala pjesmicama izraziti lakoću i ljepotu postojanja.
Na zapadnoj strani Camarga u mirnom pejsažu laguna i kanala leži, kao u Trnoružičinom snu, usnuo srednjovjekovni gradić Aigues Mortes.
Mrtve vode, čudno ime za grad u kojem pronađoh izlog snova. Iza grada se širi mediteran, more koje ga je nekada svojim valovima milovalo, a onda se, razočarano ljudskom zločom, naslagama pijeska odvojilo od njega.
U daljini se naziru bijeli otoci, sol koja je u nekom davnom vremenu krila miris smrti. Dvadeset kula i deset kapija razbijaju zitadelu koja je branila grad. Na sjevernom uglu tok kamenog opasača stoji sama, čuvarica grada, kula Constance. U vremenu kada je more još dodirivalo grad Constace je bila svjetionik, znak spasenja zalutalim galijama.
Na Hesiodovim vratima pakla je čudesna rijeka, tisućama godina, prosipala pijesak i odvajala grad od beskraja svjetskih oceana, ali u isto vrijeme je svojim rukama grlila nesretne sudbine duša koje su u njemu stoljećima tražile izvor snova.
Ušli smo u grad kroz njegova najveća vrata, ostavljajući za sobom deltu rijeke, močvaru i konje nesedlane na kojima smo par sati ranije pozdravljali barske ptice i slušali tišinu.
U zagrljaju zidina se isprepliću, proljetnim suncem obasjane, uličice pune čudesnih izloga. Šetamo gradom dok dan ide svome kraju. U izlozima iza blještavih stakala skriva se povijest Mrtvih voda. Zaustavili smo se pred izlogom u najmanjoj i najskrivenijoj uličici grada.
Sunce na zapadu se kupalo na staklu i mi zaneseni bojama koje su, igrajući se sa našim očima, skrivale i otkrivale zvijezdice koje su se počele zrcaliti u tom oknu snova. Izgledalo je kao da plešu, kao da se pokreću i pokretom nam pričaju neku davnu legendu. Zaneseni tim prekrasnim plesom mi uđosmo u san.
Snovi, te čudesne cvijetne staze,
lepršave misli iskre u uglu opijenog uma
trepere u duši, u srce ljepotom ulaze,
u očima blješti ljepota životnoga druma.
Rijeka vremena u ušima žubori
pegaz ljepoticu noći u srebro oblači
jedna davna vatra usred neba gori
a putevi ka sreći postaju sve krači .
Fontana svijetla iskri bajku od veselja
Snovi žive, zvijezdama se smiju
Svaka iskra iskri ispunjenje želja
snoviđenjem u duši uzbuđenja griju.
Iz labirinta snovima opijenog uma
dobrote davne mi u život ulaze
trenutak postaje začarana šuma
gdje blještave ljepote budno srce maze.
Gledala sam zadivljeno rađanje života u Mrtvim vodama i prepoznah siluetu ljubavi koja se tu, na vratima pakla, rađala iz pjene i sedefa školjke i ulazila u moj život. Ljubav se vratila tamo odakle je otišla, vratila me na početak sna, vratila me na zvjezdane staze, vratila me u svjetlosni zagrljaj lakoće postojanja.
Cijeli jedan život satkan u par trenutaka, u najskrivenijem kutu Mrtvih voda, san koji se može vidjeti samo u sjaju iluzije, san koji me je uveo u ostvarenje davnih snoviđenja.
O ljubavi
- 07:07 -
Komentari (27) - Isprintaj - #
petak, 25.09.2009.
Vjerujem u ljubav!
Ova čudesna slika Wladimira Kush-a budi u meni djetinja vjerovanja u vile ljubavi. Gledajući je tonem u snove i vjerujem, jednostavno vjerujem u da će današnji dan donijeti konačno smirenje svim proteklim olujama našega života.
Danas je opet dan X u našem životu. Oprostite dragi moji prijatelji, nisam bila u stanju lutati vašim snovima jer su moji zaustavljeni strahom. Sutra, da sutra će sigurno biti bolje, mora biti bolje, želim da bude bolje jer
Vjerujem u ljubav
Sinoć zaustavih misli da se ne utopim u strahovima.
Otvorih knjigu snova i iz nje mi se nasmiješi vila ljubavi, treperava, lepršava ljepotica leptirovih krila. Osjetih uzbuđenje i šapnuh
Neka ljubav pleše u mojem glasu,
neka se odmara u tvojoj tišini,
neka kroz moje srce stiže
do svih tvojih trenutaka.
Neka poput zvijezda sjaji
u tami mojega sna,
i neka rudi u tvojem buđenju.
Neka ljubav plamti
u vatri mojih želja
i teče tvojim venama
iz mene u tebi ljubavi moja.
Dopusti mi ljubavi
da u svom životu
nosim tvoju ljubav
i neka ljubav pleše
bojama nade i
strunama velike harfe
neka pleše nebom
ovog svitanja
i neka se vrati
u život
životom tvojim.
"Dozvoli srcu da ispuni obečanje i kreni ovoga trena, kreni miran u dnevnik dana i budi spreman za kroniku onih što slijede." šapnuh usnulom dječaku. On otvori oči i ja vidjeh svoj lik u bojama njegovih snova.
Probudih se na žalu sna gdje neka, do sada nepoznata snaga, pokreće plimu i oseku života. Noćas oživjeh pod zvijezdama, vidjeh Veneru i Oriona i dočekah Danicu.
Svitanje mi šapnu budi strpljiva, strpljiva do zvijezda i ja osjetih plimu života i dlanove neba kao ljepotu i kao mir.
Šapnuh nebu, čovjek živi samo jednom i stidljivo sunce razbi maglu ovog jesenskog jutrenja.
Tada šapnuh u vjetar pitajući sebe, koliko se može kad se stvarno voli.
Tišina zagrli moje misli, a ja zapitah sebe što je to život ?
"Odrasti do djeteta, zavoli dan u kojem se budiš, dozvoli srcu da diše onda ćeš znati suosjećati, biti sretna i nesretna, radosna i tužna, odmorna i umorna s onim koga voliš"začuh glas istine.
Osjetih mir, trenutak sreće
sudbina mi pokloni cvijet,
cvijet na kojem vrijeme ne teče,
cvijet koji ne vene,
cvijet koji vječno živi,
cvijet na čijim se laticama
rađaju leptiri i ljubav.
Jutros u meni prestade noć proteklih dana, horizont zagrli ocean novih želja i ja krenuh cvijetnom galijom pod koplja dnevne svijetlosti. Začuh glasove smirenja i prisjetih se obečanja datog samoj sebi na početku sna. Strahovi sazdani od prolaznih trenutaka usnuše zorom ovog buđenja.
Stojim na pragu novoga dana, boje nade zasjaše pred mojim očima!
Zagrlih trag sunca, krenuh kroz stupove sreće i šapnuh još jednom dječaku očiju boje sna:
Zavoli dan u kojem se budiš, dozvoli srcu da ispuni obečanje i kreni sa mnom ovoga trena, krenimo mirni u dnevnik dana i budimo spremni za kroniku onih što slijede!
- 06:06 -
Komentari (25) - Isprintaj - #
ponedjeljak, 21.09.2009.
Leptirasta galija....:-)))
Figueras, Dalijev muzej
Treba vidjeti, razumjeti i osjetiti njegovo djelo.
Dalijev način, bez obzira na raspon stilova od onog bliskog impresionizmu, nadrealizmu, psihoanalizi, znanstveno metafizičkoj i organskoj spoznaji, sve do duboko religioznog simbolizma,
uvijek je temelj snažnoj imaginaciji, uvijek je osnova našeg i njegovog iracionalnog poetizma.
Promatrajući njegovo djelo osjetimo da je ono podsvjesno u nama uvijek snažnije od svjesnog, čisto razumskog. Moglo bi se reći da, iako je imao viziju, ona nikad nije ostvarena po zadanom obrascu, uvijek su njegove slike na kraju bile iznenađenja za nas, ali kako umjetnik reče i za njega samog.
Salvatore Dali je naglašavao da se čovjek dok promatra neku sliku uvijek morao zapitati:
„Što ovo predstavlja?“
Bez tog pitanja, golo estetsko divljenje ne predstavlja baš ništa.
Lutala sam satima njegovim muzejom, osjećala snagu njegove, u umjetnost utkane treperave duše, a onda sam u monografijama dugo promatrala njegove slike i slike njegovih sljedbenika, zaustavila se na slikama Wladimira Kush- a njegovoj cvijetnoj i leptirastoj galiji i osjetila sjedinjenje prošlosti i budućnosti u jednom jedinom treptaju oka. Prisjetih se svojih duševnih lutanja, prisjetih se treperavih leptirića u srcu i šapnuh samoj sebi.
Na horizontu snova,
tamo gdje želje razbijaju tišinu
neka zalutala barka spusti jedra
na pješćanom žalu vjerovanja.
Ruke mjesečine raspletoše kose
anđeoskog sjaja, a
nebesko glazbalo
dotknuto Neptunovom rukom
zatreperi simfonijom mora.
nebo je kao i uvijek obično
sunce je kao i uvijek nježno,
a more, more je vječno,
nad morem oblaci sneni,
u srcu tiha luka,
tvoje usne, tvoja ruka
mi ljepotom zaneseni
sjećanjima obogaćeni,
galijom drevnom u snove odneseni,
dok vjetar jednu staru pjesmu svira
o zaljubljena dva leptira.
Ulica jorgovana
Misli moje kao čudesna galija sjećanjima plove, leptirasta jedra trepere u duši, srce sanja iste snove, a ljubav, taj kormilar sneni, boreći se s valovima sjete, bedeme prolaznosti ruši.
Naših uspomena karta, iznjedrena iz milovanja, mekoće usana i šapata toplih, ljubav još uvijek vodi pučinom naših drevnih oceana. Putokaz je dobar, sigurna sam, jer osjećam u tijelu onaj davni nemir i ljepotu snoviđena svih proteklih dana.
Sjenka duše tvoje moju sjenku prati, a ljubav srcu osvijetljava smjer, srce srcem srce uvijek na Itaku zelenu i smjernu vrati, ljubav ta čudesna, nježna i umiljata duše moje zvijer.
Galija kormilari protekloga života tragom, drevnim putevima sreće, ljubavi i nježnih dodira, a te puteve snene slijede moje duše snagom, treperava jedra izrasla iz šarenih leptira.
U dubini srca tvoja zvijezda blista, iskri sreća snagom čarobnoga kista, vječnom ljepotom još uvijek moju dušu dira i ja čujem pjesmu o zaljubljena dva leptira.
Čarolija slikareva dara me pučinom vremena u prošlost nosi, u dane prvih susreta, u prostranstva krijesnicama okićenih ljeta, na početke ljubavnoga puta, u trenutke kada smo tim zvijezdanim tepihom, sa mirisom probdite noći u kosi, koračali bosi.
Ljubav, taj kormilar sličan nasmiješenoj vidri, skiper dobra srca, našu galiju nebeskim stazama kroz vremena burna, kroz životne oluje, kroz vjetrove straha, kroz demonska carstva, u luci spasenja još uvijek sretno sidri.
- 05:05 -
Komentari (13) - Isprintaj - #
petak, 18.09.2009.
Romori života
"Kad kreneš na put prema Itaci poželi da dug to bude put,
pun pustolovina, pun spoznaja.
Ni Lestrigonaca ni Kiklopa,
ni srdita Posejdona ne boj se!
Takve na svom putu nikada susresti nećeš,
ako ti misao ostane uzvišenom,
ako ti birani osjećaji duh i tijelo prožmu.
Na Lestrigonce i Kiklope,
na divljeg Posejdona naići nećeš,
ako ih ne nosiš u duši svojoj,
ako ih tvoja duša ne stavlja pred tebe. "
Constantinos p. Cavafy; Itaka
Simfonija univerzuma
Neka nevidljiva ruka dirigira nevidljivim nebeskim orkestrom. Čujem romore života u tonovima vječne simfonije univerzuma koju su, u mitovima o postanku svijeta, svirale sirene.
Pripovjedaju da je Odisej, sit čudesa, zaplakao od ljubavi vidjevši obalu Itake zelene i smjerne.
LJUBAV je poput Itake, sva od zelene vječnosti, ne od čudesa. I kao žubor beskrajne rijeke koja prolazi i ostaje, zrcaljenje istog i treperavog Heraklita, uvijek istog i uvijek drugačijeg, Panta rei, šumovi naših nadanja, zvukovi naših želja. Sve teče i slijeva se u beskrajnu rijeku bez povratka, a ona žubori tonovima naših snova, romori našim životom. Itaka zelena i smjerna, sjećanje na drevna putovanja koja su ostala zabilježena u vječnosti. Mi još uvijek učimo slijedeći putovanje ka Itaki drevnoj, učimo što je istinska LJUBAV, osjećamo njene treptaje u sebi i onda uistinu čujemo žubor života.
Postajem moderni Odisej i jezdim nebeskim vrancima beskrajem uma, prostranstvima moga maloga misaono- osjetilno- osjećajnog univerzuma.
U galeriji pamćenja uranjam u carstvo stvarnog postojanja. Tu vjekuje kraljica ljepote, vladarica svjetla, carica naših sudbina, sutkinja našim dušama, njihova vodičica i krstiteljica njihova rođenja.
Odvojivši se od svjetla nad svjetlima, ta čudesna ljepotica postade Pistis Sophia, sjedinjenje duše i njene sjenke, sjedinjenje vjerovanja i mudrosti, dvojstvo, korijen svim svjetskim vjenčanjima, svim svjetlosnim zagrljajima, postade ljubav i njeno trajanje. Njen pad iz vječnosti, trag vidljivog svjetla, tihi žubor rijeke života, fontana svijesti, stvori ovaj svijet i nas u njemu.
Svjetlost nad svjetlima je matriks postojanja, tvorba u kojoj počiva sjeme ljubavi. Oni koji ne prime njene sakramente, oni nikada ne nauče slušati i gledati srcem, oni se vraćaju u duboku tamu vječnog neznanja, u život bez svjesne spoznaje, život bez zvukova te čudesne simfonije neba.
Estetika trenutka u kojem sam osjetila da tijelo nije čvrsta materija, postade smisao i snaga sna koji sam do sada uvjek iznova zaboravljala, žubor beskrajnih visina koji nisam svjesno slušala. Bio je to trenutak sreće, željeni trenutak povratka na Itaku zelenu i smjernu.
Kako nazvati sinesteziju ovih osjećaja koji danas tinjaju u meni?
Ljubav?
Kada u nama zatreperi tkivo svemira, kada začujemo žubor života tada svjetlost postaje ljubav i preobražava onoga koga dotakne u čisti ljubavni čin, daruje mu osjetila nikada upisana u anatomskim atlasima, osjetila nebeske duše, osjetila kojima vidi ono očima ne viđeno i čuje ono ušima nečujno, kojima vidi mirise, čuje boje, a zvukove miriše.
Prepoznavši u sebi snagu sjedinjenja vjerovanja i mudrosti, poželjeh putovati dalje Odisejevim stazama, poželjeh se vratiti tamo gdje stoluje svjetlo nad svjetlima, tamo gdje je vrelo rijeke života, tamo gdje izrastaju opojni mirisi snova, tamo gdje počinje i širi se nebo, taj čudesni žubor istinskog postojanja.
Tamo gore u širinama svemira je početak ovog dalekog puta kroz materijom konkretizirano svjetlo, zrakom konkretizirani žubor života, tamo mirišu cvjetovi ljubavi, tamo me je dotaknulo sjeme moje probuđene svijesti i postalo ono veliko, jedino istinito, najvežanije, najsnenije stanje duše, svijesna spoznaja i ja šapunuh
"Ja sam ljubav", prva i zadnja tajna u stvaranju svijeta, čudesnost uma u kojem je ova misao pretvorena u osjećaj, postaje dokaz njenog postojanja u meni.
A sjenka moje duše mi odgovara, "Ja sam svjetlost" koja je, proizašla iz neevolucionarnog središta, ušla u evoluciju zatvorena u gravitacionom tijelu punom trajanja, Ja sam žubor sićušnih struna postojanja, ja sam romor tvoga života, ja sam jedna od miliardi blještećih kapljica iz rijeke života, kapljica u kojoj se zrcali cijeli svijet.
U tom trenu buđenja začuh moju unutarnju tišinu, oslobođena strahova proizašlih iz neznanja, osjetih da život žubori lakoćom postojanja i shvatih da sam se vratila na željenu i daleku Itaku zelenu i smjernu, da sam se vratila na sam početak, u okrilje ljubavi. Promatram veliku nebesku lađu i slijedeći žubor osjećanja osjećaja, pobijedih Posjedonove demone, tek ljubavlju dotaknuta, šapućem:
Tiho i elegantno
kao crna pantera
spušta se noć.
Teške od zvijezda
vise ruke neba
nad mojim prozorom.
Zvjezdanom prašinom okrunjena,
ta čudesna i snena
mjesećeva ljubavnica,
pleše svoj ponoćni ples.
U ovo doba gluho
ležim na krevetu od maslinova drveta
i budna od ljepote promatram
tu čudesnu igru svijetlosti i sjena.
Trepere zvjezdani cvjetovi ,
prosipaju latice,
iskre te nebeske ružice
i krase ljepoticu
kristalima ljetnog smiraja.
Ljubav, ta noćna kraljica
sa dijademom zvukova u kosi,
je srce naučila slušati dolazak
treperenje leptirovih krila u jedrima sna
i ulazak stoljetnog jedrenjaka u luku srca,
u kaosu duše je
izgradila Itaku zelenu i smjernu,
osluhnuh žubor vremena
i zakoračih u srebrenkastu odaju buđenja.
Osluškujem tihi romor svitanja,
dok tiho i elegantno
kao crna pantera nestaje duše tmina,
ples svjetlosti i sjenke se rađa na horizontu,
osjećam oluju jutrenja i
vidim, mirišem, dotićem i čujem,
da, uistinu čujem
romore života i žubor ljubavi.
Da, dragi moji virtualni prijatelji žubor života proizlazi iz romora ljubavi u nama samima. Vjernost samome sebi ovjenčana vjernošću Penelope i Odiseja, ljubav osmišljena dramom o Romeu i Juliji se kriju u sjedinjenju duše i njene sjenke. Osluhnemo li pjev slavuja koji nas u sitnim noćnim satima uspavljuje, probuditi ćemo se sigurno cvrkutom ranoranilice ševe. Vječna ljubav Odiseja i Penelope, napisana Homerovim jezikom, opjevana ljubav Romea i Julije, oživljena poetičnošću Shakespeare- vog stiha se krije u našem srcu.
Osluhnemo li žubor rijeke vremena, osluhnemo li treptaje srca, tada čujemo romore ljubavi u dubini svoga postojanja i tada znamo da nismo uzaludno živjeli.
Žubor življenog života, romor ljubavi ne dolazi iz nebeskih visina, on izvire iz vrela naše duše, da, žubor te čudesne rijeke se krije u nama samima.
Naučimo slušati srcem, osjećati dušom i voljeti cijelim bićem.
- 07:07 -
Komentari (22) - Isprintaj - #
utorak, 15.09.2009.
Ljubav satkana od Venerinog zlata
U ovom davnom snu o ljubavi i kristalnoj kugli neba doživjeh slavlje osjetila i osjećaja. Venera, boginja ljubavi je prosula svoju ljubičastu kosu nad moju treperavu dušu i srce je zakucalo u ritmu svemirskog vremena i iako još drhtavo u oluji ruža, zvijezda i pjene spoznalo istinu o životu i vječnoj ljubavi. Tada sam pisala pjesmice, dugačak, drugima nerazumljiv stih. To je bio govor moje još neobrazovane duše, duše koja je željela zagrliti svijet, a još uvijek nije znala kako. Danas kada čitam te davno sklepane osjećaje, smiješim se i pred unutarnjim očima mi se iskri ona mlada djevojka koja je ljubav tražila u očima neba, duši vjetra, u mirisu trave, šumovima mora, u svemu samo ne u sebi. Ali neka ostanu ovi stihovi kao svjedočanstvo vremenu kada je LJUBAV za mene bila skrivena u tkivu vremena, u valovima snova, u beskraju nedosanjanog sna.
LJUBAV
Lutam snena sanjanim beskrajem vremena,
srebrenkasti sijač zvijezda plavetnilom jezdi
milujuć' me suptilno nježnim zagrljajem sjena
u kom se srce utaplja u mitu o dalekoj zvijezdi.
Pred očima trepti pozornica neba
satkana od misli, sjenki, uspomena ,
slijedeć' put astralni Apolona Feba
i istinu da stalna je tek vječna mijena
izrasla iz uzavrele sreće nebeskih pjena.
Blješti scena neba pod svjetlosti srca,
a na rampi sjenka moje duše snene,
ljepotu proteklog vremena sad grca,
a davne tuge u tmini sakrivene,
tuge vagom trenutka izmjerene,
tuge u pjenu sreće pretvorene.
Na čarobnom sagu treperave noći
pegaz moje snove nosi
u carstvo vremena i božanske moći
i sakriva ljubav u Venerinoj kosi.
Na baršunu mekom, paperju od svile
na blještavom sagu mjesečeva praha
srećem dobre, snene djetinjstva mog vile
i zrcalne mrve duševnoga straha.
Nižu se ostatci i tuge i sjete
srce slaže novu uspomena nisku
reda ih ko zrnca od krunice svete
u ljepotu duši probuđenoj blisku.
Simfonija neba, nježna pjesma duše
treprave strune, iz školjkinoga tkiva
potresnu baladu svojim dahom guše
šapćuć' sjenci njenoj, dušo još si živa.
Sjenka duše moje sad baladu piše
trepereći kratkim trenutcima sreće
srce sklada nježnu simfoniju kiše
a život se tragom Venerinim kreće.
Snovi se rađaju iz sutonske zvijezde
kočija me nosi pod koplja svjetlosti
vranci moje svijesti sad beskrajem jezde
pjenušajuć pjenu ljubavne milosti.
Dlanovi neba miluju ovu divotnu noć
dodir kojim iz duše prognana je tama
udišem ljepotu i darujem duši moć
i spoznajem srcem, više nisam sama.
Kličem sretna novoj čudesnoj ljepoti
trajem u trenutku istinskoga sjaja
zahvaljujem bogu na njegovoj dobroti
na ljubavnoj igri bez početka i kraja.
Na izvoru davno dane mi sudbine
osluškujem žubor pjenušavoga sata
uranjam u duše tajnovite dubine
živim život tkan od Venerinog zlata.
Pjesnik očiju boje sna se smiješio zagonetno kada sam mu čitala te moje djetinjarije, a onda mi je šapnuo, zaboravi rimu, rima je opasan izdajica poezije, razbija osjećaj jer traži stil. Ostavi nebo bogovima, spusti se na zemlju i živi ovaj život tako jednostavan i lijep. Njegova dobronamjerna kritika me je poučila i ja se ostavih neizučenog zanata.
Danas bih sigurno jednostavnije, krače i razumljivije opisala takav san, ali ja danas više ne sanjam ljubav jer, s godinama sazrijevanja, osjetih da se ljubav jednostavno živi, da, ljubav se živi dušom, srcem i tijelom.
Zavoli dan u kojem se budiš,
zavoli misli i sjećanja,
dozvoli srcu da diše,
ruke sijača zvijezda
još uvijek prebiru po nebeskoj harfi
ali jako tiho, još tiše, najtiše,
zvuci tuge su postali cvrkut ptica,
miris jasmina pred prozorom,
ljepota dana u kojem još snena
puštam srce da diše,
pozdravljam Danicu
i volim.............
doista volim dan u kojem se budim.........
slušam ovu predivnu Bralićevu pjesmu Karta ljubavi
- 06:56 -
Komentari (21) - Isprintaj - #
subota, 12.09.2009.
Duše vjetra sjenka
Mi Afroditina djeca, mi djeca morske pjene, mi zanesenjaci života, ovisnici te čudesne snage, njenom snagom snagu svoju osjećamo. U vremenu oluje ruža pisah pjesmice njoj u čast, slagah rime da me želja mine, skrivah suze da ne uništim tu radosnu pjenu sreće iz koje se naš život kreće.
Odrastoh do djeteta i zagrlih svijet, uronih u ljepotu istinskog postojanja, više ne pišem pjesme, osjećaje slažem u zrelije rečenice, ali ovi davni pjesmuljci, nostalgija prohujalih vremena, me ponekad vrate na izvor s kojeg sam krenula u univerzum svijetla i doista osjetila zvjezdane zagrljaje i lakoću postojanja. Zatreperih zvjezdanom prašinom, stadoh na Kairosovu vagu i osjetih harmoniju između sna i jave.
S ljubavlju u srcu se uistinu lakše diše i čuje šapat uzdrahtale nebeske duše.
A vitar puše, neka samo puše.........
Horizontu okrenuta
na svim stranama svijeta
stoji vječna vječno, eterična,
ta duša vjetra tajnovita.
Prozirna i snena stoji ljepotica
zrakom odjevena
ni boginja ni sjena,
vjetra duša, treperava, lepršava,
a ponekad svojeglava
kao uvrijeđena života ljubavnica.
U sutonu zagrljajem svijetla i tmine
s Maestralom se u daljine vine
Jakovljevo blješti ljestvama na nebu,
te čudesne zvjezdane staze
sjenku njene sjenke krijesnicama maze.
Etera ni boginja nit žena,
snena sjenka njene duše
grleć dušu drhtavome vjetru,
čudaku koji njenim snovima puše.
Duša vjetra
lakoćom leptira ka ljestvama krenu
svilenim šapatom pozdravljajuć zoru
rađanje i umiranje u beskrajnom nebeskome moru.
Blješti njena duša u kapima kiše,
u krošnjama drveće njenim dahom diše,
cvijeće njenim snom miriše,
psi njenim glasom laju
i sijača zvijezda pozdravljaju,
a u daljini, iza sjene duše njene
kotrljaju se karavane
čovjek neki zastane
berući plodove snene
za vino sreće osjenjene.
Svitanjima burna, prozirna i jasna
britka duša vjetra
u dolasku glasna
miris smilja i bosilja širi,
ljepota ljepotom okrunjena
u čistoći neba okupana,
dragulj života stvara,
vatrom brušen, vodom gažen, srcem tražen,
u biser,
dlanovima oceana mažen,
iz školjke Jakobove sedef
u ljubav pretvara.
Venera treperava i snena
ljubavnica vjetra
duše vjetra sjena najdivnijom od svih cesta,
na ždrebici sedefastoj
bez uzde i stremena
jezdi putevima zvijezda.
Jezdi vjetrom, duša vjetra,
drhti zvijezdama, kao majka zvijezdana
spava u blatu, kao spavačica shrvana
budi se u pijesku, ta ljepotica pješćana.
Morskom pjenom okrunjena
iz duše neba iznjedrena
mačevima svijetla
budi snage vjetra,
u ciganskoj tuzi njena ljubav spava,
u košarici snova njena sreća bdije
njena duša vjetrom vrije,
sjena njene sjene se
u oluji ruža krije
mirisna i sjetna
Venera, ni boginja nit žena,
tek sudbina čovjekova
tajnovita, al sretna.
Mali dodatak:
Jutros izađoh pod koplja dnevne svijetlosti, zagrlih trag sunca i osjetih dodir duše vjetra, vidjeh nebesku ljepotu i naslutih ljudsku dobrotu. Začuh šapat neba, jedna zvjezda sjajna, ljepotica jutra Danica bajna, ljubav, u čovječjem srcu vječno skrivena tajna, šapuće mi anđeoskim glasom, isplakane suze su tek poezija vode i tvoj zvjezdani put do željene slobode. Zakoračih slobodna i sretna u ovaj predivan virtualni svijet na čijem se nebu prijateljstvo iskri.
Hvala vam dragi moji prijatelji na željama dobrodošlice nakon kratkog izbivanja, divan je osjećaj osjećati sebe kao dio vas i znati da blogosfera, ta čudesna cjelina, diše dušom izraslom iz duša svih njenih članova !!!
Umjesto mene neka vam Domenico Modugno šapne,
Sta sera pago io
- 07:07 -
Komentari (30) - Isprintaj - #
subota, 29.08.2009.
Rusalka ili žena.
Dragi moji prijatelji hvala vam na strpljenju i dobrim željama za ozdravljenje moje mame.
Za uzvrat evo još jednog pjesmuljka iz moje stare pjesmarice.
Nadam se, od srca se nadam, da ću se ubrzo sretna i mirna vratiti u blogosferu.
Rusalka
Rusalka, ljepotom opjevana, i
z vode vodom u vodu pretvorena,
vodom božjega slapa okupana,
dlanovima neba dotaknuta,
u kapljici rose na latici ruže,
snena i laka san o umrloj ljubavi sniva.
U očima njenim iskri jedna drevna priča
o Parnasu i izvoru muza
o zrcalu zrcaljenja srca u toj svetoj vodi,
o dobroti neba kad se nekog voli
i kako je nježna poezija suza.
Na licu žene kristali se sjaje,
zbog ljepote drage što sa vjetrom ode
u očima njenim bolna tuga traje
ta nježna i snena poezija vode.
Od njega samo sjećanje joj osta
srce tužno što za srećom vapi
srcem srcu sreća izmrvljena
i tiha i snena poezija kapi.
Dlanovi neba miluju joj lice,
a njena mrtva ljubav na odru novog dana
u zagrljaju kiše
u sjećanju nježnom
u drevnoj pjesmi vječnog oceana
tugom u vrulji suza izranja.
Umrla je ljubav i više je nema
nad njenim grobom jeca smiraj dana
u njenoj kosi more pjesmom drijema
ta drevna i snena,
srcem napisana
poezija vječnog oceana
- 10:00 -
Komentari (17) - Isprintaj - #
petak, 21.08.2009.
Pele, boginja i žena.
Nije me bilo, slijedila sam
Trag u beskraju dječijeg sna.
Malo tuge i razmvrljenog bola, srce titra strahom.
Mama boluje i samuje u daljini.
Sjedim satima pred računalom i misli me vode u prošlost, ništa novo ne mogu napisati. Ovo je moj 333- ći post. Željela sam vam napisati nešto lijepo, nešto od srca vašim srcima, želja je bila velika, ali misli su mi zaleđene.
Pronađoh staru bilježnicu sa pjesmama iz poezije ruža.
Ovo je jedna od njih.
Molim vas dragi prijatelji, imajte strpljenja sa mnom, vratit ću se ponovo u ovaj svijet ljubavi i sudjelovati u vašim mislima.
U vatri vatre ljubavnoga žara
vatrom vatre srca srcu bljesnu žena.
Izrasla iz vatre,
vatra vječno u njoj snatri
i budi se željom da ostane žena.
Vulkanska Pele,
božica u ženi
vječnom igrom
vatrenoga žara,
snagom srca žene,
tijelo u vatru pretvara
a ljubav,
taj vulkan srca
njenih snova lava,
boginju u ženi božanski obožava.
Iz kratera tijela iskri vatra vječna,
ka nebu se diže ljepota njenog sjaja
boginja u ženi na ognjištu bdije
iskri iskrom iskru životnoga raja,
u snovima budna,
u životu snena
ostaje vječna boginja i žena.
- 08:08 -
Komentari (14) - Isprintaj - #
