dinajina sjećanja

petak, 19.09.2008.

Osjećam, dakle postojim !

Misli, osjećaji i tjelesni osjeti su energije koje izranjaju iz različitih izvora i sjedinjuju se u rijeku spoznaje, cjelinu koja čovjeka čini svjesnim živim bićem.
Pokret proizašao iz izvora pozitivne emocionalne energije je slobodan i lijep. On se širi tijelom, prelazi tjelesne granice i oblikujući prostor našeg djelovanja spaja nas sa univerzumom, uvodi nas u četverodimenzionalnost našeg postojanja.
Dionizijska opijenost , ta čudesna sinestetska spoznaja o kojoj sam pisala u jučerašnjem tekstu, "Dionizijska opijenost i svetkovina ruža", pretvara vizualne, akustične i taktilne osjećaje u neku vrstu unutarnje mimikrije, pa time kinestetska, vanjska slika pokreta prelazi u razumjevanje emocionalne dinamike i geometrije tijela.

Idealna ilustracija takvog pokreta je slika Hermesa, grčkog boga putnika, vjesnika neba i vjetra. U mudroj spoznaji da niti jedan pokret ne djeluje stvarno, ako u nama ne budi osjećaj daljnjeg kretanja, davni umjetnik je boga postavio tako, da izgleda kao da njegova stopala počivaju na vjetru i time kod promatrača izazazivaju osjećaj neprestanog kretanja. Bog postaje pokret sam, vjetar u prostoru, vjetar sam.

Američki neurofiziolog Antonio Damasio je svojom prvom knjigom "Deskartesova zabluda" pokušao stoljetnu odvojenost osjećaja od razuma, izraslu iz Descartes- ove rečenice "Cogito, ergo sum", povezati u novu misao "Osjećam, dakle postojim". Na osnovu svog dugogodišnjeg znanstvenog ispitivanja djelovanja ljudskog mozga on je uspio dokazati da bez svjesne spoznaje osjećaja nijedan razumski čin nije moguć.

U svojoj drugoj knjizi s naslovom "The Feeling of What Happens" koji je u njemačkom govornom području preveden kao" Ich fühle, also bin ich" što hrvatski znači "Osjećam, dakle postojim" Damasio nam piše o međusobnom djelovanju tijelesnih procesa s procesima iz kojih proizlazi čovjekova samosvijest.

Antonio Damasio, jedan od vodećih stručnjaka za neurofiziologiju emocija, ovom je knjigom dojmio znanstvenike svjetskog glasa, pa je Peter Brook, poznati režiser, za nju rekao da je jedinstvo "pjesničke intuicije i preciznog istraživanja".

Damasio nas tom knjigom vodi do samih bioloških temelja svijesti, do njezinih fizioloških korijena. U njoj naslućujemo odgovore na tisućljetna filozofska pitanja o svome jastvu, o proširenoj svijesti, identitetu, spoznaji sebe samoga i drugoga, mislima, osjetima, osjećajima, temeljnim ljudskim svojstvima i njihovu "sublimnom stapanju".

U svojoj trećoj knjizi "U potrazi za Spinozom" Damasio zaključuje da emocije i osjećaji nisu nefunkcionalni ostaci evolucije bez kojih bi se moglo živjeti, nego su bitna svojstva koja čine naš svakodnevni život.

Vodeća ideja u Damasiovim razmišljanjima je jedan citat iz Spinozine "Etike" u kojem se radi o pojmu čovjekovog bitka i njegovih osnovnih karakteristika.
Spinoza je živio u 17-om stoljeću, ali problemi koji su ga zaokupljali su slični problemima koji danas zanimaju Damasia kao neurologa. To je bit i razlika među svojstvima čovjekovih emocija i osjećaja, te odnos između tijela i duše, njegovo duševno i fizičko stanje koje na koncu postaje vidljivo kroz njegovo držanje i pokret.
Kada Spinoza kaže:
"Ljubav nije ništa drugo nego ugoda, praćena idejom vanjskog podražaja" ili
"Predmet ideje, koju ljudska svjesnost smisli, je tijelo" tada on točno razlikuje proces osjećaja od procesa spoznavanja objekta koji taj osjećaj uvjetuje.
Sam osjećaj ugode je jedan proces, objekt koji izaziva ugodu proizalazi iz drugog procesa, a reakcija tijela na taj spoznaju osjećaja ugode je treći proces.


Ta tri procesa se odvijaju paralelno, u odvojenim djelovima tijela, ali na koncu se susreću i ujedinjuju u univrzumu misaono- osjetilno- osjećajnog u nama, u svjesnoj spoznaji naših duševnih i tjelasnih stanja.

Damasio upotrebljava dvije riječi, emocije i osjećaji, koje, na izgled, imaju isto značenje, ali se po njemu razlikuju po djelotvornosti i neurobiološkoj pripadnosti. Promatrajući strukture ljudskog mozga u kojima se ocrtavaju procesi nastajanja emocija i osjećaja otkrio je razliku u vremenu njihova pojavljivljanja.
Za njega je vidljivo da emocije izazivaju podsvjesna /reakcije/protudjelovanja tijela, a osjećaji /svjesne reakcije/ svjesno protudjelovanje uma. Odgovori tijela na emocije dolaze iz onih dijelova mozga i leđne moždine gdje su pohranjena središta naših urođenih svojstava.
To je npr. refleksno podizanje ruku prema licu u trenutku opasnosti od udarca, pomicanje ruke od vatre, gubljenje svijesti pri nezaustvljivom brzom udisanju bez izdisaja, ali i osmjeh na licu pri iznenadnom susretu drage nam osobe ili ubrzano kucanje srca pri poljupcu. Iz tih refleksnih /reakcija/ protudjelovanja proizlazi naša samoosjetilnost.

Osjećaji nastaju svjesno usmjerenim procesima čiji se tragovi nalaze u djelu mozga za apstraktno mišljenje. Svjesno spoznati osjećaj postaje misaona slika, koju mi onda pamtimo i možemo je svijesno obnavljati.
Tek svjesnom spoznajom emocija, nastaju osjećaji, na koje čovjek može svjesno utjecati i njima upravljati. To svojstvo našeg utjelovljenog uma nazivamo samoosjećajnost.


Emocije su, po vremenu nastanka, uvijek ispred osjećaja.

Jednostavno biološko objašnjenje ove tvrdnje proizlazi iz proučavanja evolucije primata.
Priroda je sama u budućem čovjeku prvo razvila osjetilnost za emocije iz kojih su dolazile jednostavne, podsvjesne reakcije obrane i održanja vrste.
Priroda je, puno prije nego što se kod pračovjeka razvila sposobnost zdravorazumske spoznaje, štitila život kao nešto vrlo vrijedno i obdarila ga emocionalnim umom.

Damasio na koncu svojih istraživanja zaključuje da tako raščlanjena djelovanja emocija i osjećaja nisu pravo stanje čovjekove biti. Proces koji ih u svjesnom biću povezuje on naziva svijesno samopoimanje.

Čovjek, kao jedino svjesno živo biće, može, koristeći se darom svjesnog samopoimanja, prepoznati emocije proizašle iz osjetila te ih, procesom samorazmjevanja razlikovati, obraditi i misaonim putem pretvoriti u osjećaje.

Povezujući emocionalni i razumski um čovjek se u evoluciji uzdigao do sfere svjesne spoznaje i stasao do stvaralačkog uma kojim emocionalnu energiju može usmjeravati u pravi i puni osjećaj.

Samopoimanje je proces koji nam omogućuje razlikovanje osjeta u tijelu /udarac, ubod, opeklina/ od osjećaja u utjelovljenom umu /bol, ljubav, tuga, sreća/.

Samopoimanjem ponovo oživljavamo, skoro zaboravljeni, godinama zapostavljani emocionalni um, kojim razlikujemo procese samoosjetilnosti i samoosjećajnosti, a iz njihovog sjedinjenja proizlazi naše umjeće življenja.

Antonio Damasio nas svojim djelima poziva da svjesno živeći sjedinjujemo naš misaoni- osjetilni- osjećajni um, da bi na taj način naučili osjećati tijelo, da bi bili sposobni razumjeti njegov jezik, prepoznati njegove signale i bili u stanju na njih mjerodavno odgovarati.

Kao što nas je u knjizi "Deskartesovaj zabluda" podsjetio da je misao materijalizirani osjećaj, knjigom "Osjećam dakle postojim" potvrdio Deskartesovu zabludu, tako u "Potrazi za Spinozom" povezujući neurobiologiju sa filozofijom potvrđuje najnovija dostignuća u znanosti i utire put holističkom poimanju naše stvarnosti.

- 08:40 - Komentari (22) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>