Kotač života.
Samsara je ljubavna priča između čovjeka i njegova života, njegova vječna potraga za istinskim postojanjem u vrtnji velikog kotača.
Kotač života, mandala, čudesna građevina sa četiri ulaza na kojima vjekuju strane svijeta istok, jug, zapad i sjever, četiri čuvara vječne mijene u beskraju božjeg sna.
Čovjek je, u tom beskrajnom oceanu, toj obečanoj vječnosti, na svojoj hridi nemoćan kao pjena morskih valova, kao malena kapljica, koji cijeli svoj životni vijek zrcali taj beskraj u sebi.
Čovjek se nada, a ruleta života se vrti bez početka i kraja, a on svojom konačnosti služi toj nerazjašnjenoj i neobjašnjenoj, toj žarko željenoj beskonačnosti. U svom neznanju, u tek ukradenom trenutku sreće, ponekad drhtav, često uplašen traži i milost i oprost i pomilovanje i sve opet zbog neprestane igre svijetla i sjene, plesa za koji još uvijek ne zna hoće li ga odnijeti u vječnost ili jednoga dana progutati zauvijek.
Samsara,
život bez početka i kraja
čisti život u vrtlogu sjaja
u vječnoj igri svjetlosti i sjene,
tom čudesnom plesu pjeska i pjene
dok čovjek zarobljen u strahu
za mrvicu sreće,
za čarobnu Amorovu strijelu,
srcu krade san.
Čovjek luta beskrajem
tražeć' pomilovanje
jer se izgubio
jer je svoje srce izdao
jer je pred životom klecao
i nije osjetio da ga samsara,
čudesni kotač života uvijek vrati
na Itaku zelenu, na početak sna
u svitanje od kojeg je bježao.
Blještava na noćnom nebu čudesna luna pleše svoj ples oko plave planete vječno gledajući u Boga sunca koji joj poklanja sjaj. Oni u žudnji za zagrljajem već milijardama godina zaokružuju dan i pričaju mu najljepšu ljubavnu priču o njemu, o nama i našem životu. Beskraj, u kojem čovjek traje, trenutkom spoznaje se pretvara u novi osjećaj.
Čovjek traži pomilovanje
za sebe jer sam sebe ne razumije
jer vjeruje da ljepota postoji
izvan njegova života
u beskraju nedohvatnog, nedosežnog, nestvarnog.
Začuđen, zatečen u neznanju,
razotkriven u žudnji, u čežnji, u strahu
čovjek moli pomilovanje, oprost, zaborav
svojih koraka u mraku
tuđih tuga, boli i prolivenih suza
čovjek moli pomilovanje,
a kotač života
na svom vječnom putu
ostavlja tragove neživljenog sna,
vječnu buku ukradene tišine,
osvetu umjesto oprosta,
sjenku njega sama u bespuću tuđine.
I vrti se životna ruleta,
zalijevana strahom, strašću i neznanjem,
opijena prevarom i pohlepom
čovjekov život u pijanstvo pretvara,
pijanstvo koje stoljeća stvara.
Čovjek moli pomilovanje
za sebe, za tebe, za nas,
za svoju, tvoju, naše
nemirne duše
u oluji života izgubljene.
On želi osjetiti mjenu,
vidjeti spasonosnu iskru neba,
dugu poslije kiše,
put ka luci spasenja,
želi zagrliti pjesak i pjenu,
dotaknuti svijetlo i sjenu
i odplesati
taj čudesni ples sjedinjenja.
Ljubav Selene i Helija osmišljava ljepotu buđenja u novom svitanju. Život je ples svjetla i sjene, ljepota koju nije osjetio jer je izgubljen u velikom oceanu samsare zaboravio sanjati. Neki novi zvukovi u bojama življene iluzije tek buđenjem na zelenoj Itaki postadoše stvarnost. Sve ono što je naizgled mirovalo, sada titra i blješti u njegovom probuđenom srcu, sve ono što je ušima bilo nečujno postaje simfonija nedosanjanog sna.
Čovjek moli pomilovanje
zbog izgubljenog vremena,
zbog uzaludnog lutanja,
zbog neživljenih svitanja,
zbog nedoživljenih sutona,
zbog propuštenih trenutaka
zbog sebe, zbog tebe, zbog nas.
Čovjek moli pomilovanje dok samsara, neumorni kotač, sjedinjuje svijetlo i tamu u ljepotu sna i istinu o životu.
|
